27 Apr 2011

Teorija žickanja

Danas sam naleteo na jedan vic koji je kao nuspojavu, pored urnebesnog smehotresa, imao i ekonomsku teorijsku kontemplaciju karakterističnu za klasičnog pripadnika štreberske vrste.

Vic kaže sledeće (uz ličnu stilizaciju, šta ćete malo drame nikoga nije ubilo):

Sede dva čoveka, u odrpanoj odeći, na Trgu bana Josipa Jelačića u centru Zagreba. Ispred jednog stoji činijica i kartonska tabla na kojoj piše, "Ja sam srpski dobrovoljac, nemam posao i kuću, molim vas dajte koji dinar za hleb" a ispred drugog činijica i kartonska tabla sa natpisom, "Ja sam hrvatski branitelj, siromašan sam i nemam šta za jest, dajte kunu za kruh".

Sede tako njih dvojca i čekaju dobre ljude da pomognu. Kako dan prolazi činijica hrvackog branitelja se puni dok srpski dobrovoljac nije dobio ni prebijene lipe. Negde predveče, vraćajući se sa placa, jedna starija gospođa priđe dobrovoljcu i kaže:

gospođa: "Kaj ti tu sediš, zašto nisi u Beogradu pa da tamo prosiš, ovdije ti niko neće dati niš"
i okrenu se branitelju i dade mu 10 kuna u činijicu.

Nakon što je gospođa odmakla okreće se dobrovoljac branitelju,
dobrovoljac: "Čuješ ti bolan Haso ovu babu, ona će da nas uči marketingu..."

Ljudska dovitljivost je bezgranična :)

22 Apr 2011

Ordoliberalizam – ideja koja bi vam se dopala


Kome je teško da svari klasični liberalizam zbog „surovosti“ prema tržišnim gubitnicima i slabe države, neka ne gubi potpuno veru u slobodno tržište.

Ordoliberalizam predstavlja korpus ideja rođenih u nemačkom gradu Frajburgu 1930-ih godina (ali i ranije) na temeljima mišljenja Waltera Euckena , Franz Bohma i Hans Großmann-Doertha. Drugi istaknuti pripadnici škole bili su Alexander Rustov, Wilhelm Ropeke, Alfred Muller-Armack i drugi.

Osnovna ideja pravca je da slobodno tržište ne može delovati u anarhiji. Privredni odnosi se moraju odvijati u političko-pravnim okvirima, pravilima i institucijama koji jednako deluju prema svima, čiju stabilnost i bezbednost garantuje država, čak na nivou ekonomskog ustava. U tom konktekstu, pojedinci delaju da ostavarivanjem ličnog interesa istovremeno unapređuju društveno blagostanje. Ukoliko navedeni okvir ne postoji, konkurentski poredak na tržištu će biti narušen, te dolazi do inferiornih ekonomskih rezultata i gušenja slobode pojedinca.

Recimo, kao jednu od posledica manjakanja čvrstih pravila igre jeste nastajanje monopola i kartela u laissez-faire sistemu. Monopolska moć osim što ometa efikasno funckionisanje tržišta putem sprečavanja ulazaka novih firmi na tržište, te formiranja monopolskih cena, u krajnjoj instanci ona podriva i autoritet samih političkih vlasti. Kako bi se država mogla odupreti ovim devijacijama, nije dovoljno da njen kapacitet bude na nivou države čiji je zadatak samo da obezbeđuje poštovanje privatne svojine, kako je u laissez-faireu (država kao noćni čuvar).

Ali da ne budete na pogrešnom tragu, ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mešovitu privredu (tzv. treći put) . Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, sindikalizma, subvencija, državne kontrole i politike cena. Smatraju da je čisto slobodno konkurentski poredak (bez državnog petljanja u biznis) u okvirima snažnog pravnog poretka najefikasniji poznati ekonomski sistem.

Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privreni subjekti se stavljaju u povlašćen položaj u odnosu na druge (bliska im je ideja da i država može biti ktitor monopola). Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila.

Ono što ordoliberale posebno razlikuje od klasičnih liberala (mada, ordoliberalizam se smatra tekovinom klasičnog liberalizma) jeste odnos prema socijalnoj politici. Ordoliberali smatraju da tržišnu privredu treba upotpuniti sistemom koji pruža minimalno materijalno dostojanstvo pripadnicima društva koji su privremeno ili trajno onemogućeni da samostalno zarađuju za život. Socijalni transferi se, pak, moraju distribuirati prema unapred poznatim, nediskriminišućim, pravilima koja su jednaka za sve i nikome ne pružaju posebne povlastice.

Da se ne radi o samo još jednom ispraznom teoretisanju dokonih univerzitetskih profesora, posleratno nemačko privredno čudo upravo je stvoreno na idejama ordoliberala. Guglati pod Ludwig Erhard.

15 Apr 2011

Atlas je slegao ramenima I deo

Danas se u bioskope u SAD pušta Atlas je slegao ramenima I deo (Atlas shurgged part I), film rađen prema kultnom romanu Ayn Rand. Pretpostavljam da se neće prikazivati u domaćim bioskopima.
Ako je zgodno reći, Ludwig von Mises je bio oduševljen romanom, i po objavljivanju je poslao pismo Randovoj u kom je iskazao svoje divljenje. Isto je učinio, nešto ekstenzivnije, Murray Rothbard.

Dok film ne stigne na torrente, možete downloadovati knjigu, i pogledati trailer na YT:

14 Apr 2011

Gde je to ekonomska nauka?

Čitam trenutno knjigu Organizacija. Naišao sam na nekoliko rečenica koji su mi zapale za oko:
"Sposobnost svakog pojedinca ma koliko on bio inteligentan je ograničena. Niko ne može sam da komunicira sa neograničenim brojem drugih ljudi da bi prikupio sve potrebne informacije za donošenje odluka."
Ova rečenica se pojavila u segmentu koji se bavi analizom podele rada i specijalizacije. Autorima sa poslovnog smera je jasno da su ljudske sposobnosti u odlučivanju ograničene njihovim mogućnostima pribavljanja adekvatnih informacija. Vladajuća paradigma u ekonomiji kao da zaboravlja da ljudi nisu mašine, da informacije nisu uvek dostupne a da je adekvatna analizu raspoloživih informacija ograničena kognitivnim sposobnostima donosioca odluka. Na ovu rečenicu se nadovezuje sledeća (sedamdesetak strana kasnije):
 "Jasno je da odluka ne može biti kvalitetnija od informacija na osnovu kojih je doneta."
Celokupna knjiga je posvećena analizi dizajna organizacije (fokus je na preduzećima). Savremena praksa i teorija menadžmenta i organizacije posmatra preduzeće kao sistem, sačinjen od mnogih elemenata i njihovih interakcija, ljudskih i materijalnih faktora. Taj sistem funkcioniše sa specifičnim internim vezama, od preduzeća do preduzeća. Na kraju sistem je otvoren jer funkcioniše u kontekstu, u okruženju od koga prima informacije i resurse i kombinaciom resursa, tehnologije, znanja i rada (ljudskog kapitala) šalje proizvode i usluge (signale) na tržište.  Preduzeće po ovom shvatanju nema cilj već je ono sistem više ciljeva sa dugoročnom viziom u poslovanju.

Ova knjiga poručuje još nešto. U dizajnu ne postoje najbolja rešenja primenjiva u svim situacijama, već samo skup mogućih i relativno dobrih rešenja primenljiv u specifičnom kontekstu. Preduzeće nije sučeljavanje proizvodne funkcije sa datim parametrima sa tržišta i puko proračunavanje optimalne proizvodne strukture ili cene, zavisno od toga šta smo predpostavili da je igra (ne šta igra na tržištu zaista jeste).

Ovo je potpuno drugačija vizija preduzeća od one koja dominira neoklasičnom mikroekonomskom teoriom. Preduzeće kao otvoren i dinamičan sistem nikako se ne uklapa u koncept camera obscura - gde ne posmatramo kako je preduzeće sačinjeno već na osnovu profitne funkcije, zavisne od datih tržišnih parametara i proizvodne funkcije (koja zavisi od rada i kapitala) optimiziramo adekvatni nivo proizvodnje uz pretpostavljenu tržišnu strukturu. Niti su resursi homogeni da se mogu sabirati u profitnu funkciju, niti je tržište statično u jednoj strukturu te nije u stanju da nam "pošalje" date parametre. Na kraju ni preduzeće nema jedan cilj pa profit nije ni blizu adekvatna aproksimacija. To su činjenice ekonomskog delanja pojedinaca i grupa u društvu. 

Ekonomska nauka je u krizi ako nije u stanju da sačini teoriju koja može da koristi činjenice iz realne ekonomije. Preduzeća, onakva kakva jesu, moraju biti polazna tačka u našim analizama a ako vršimo pojednostavljenja ona moraju biti zasnovana na aktivnostima pojedinaca i grupa koje se zaista odigravaju na tržištu. Ne bi trebalo da fokus nauke bude na ekonometrijskim analizama koje prilagođavaju realni svet tako da se uklopi u teorijske modele. Već obratno, da teorije, koncepti i modeli koje kreiramo budu zasnovani na činjenicama sveta koji pokušavamo da opišemo

Ova knjiga ne pruža okvir za definisanje firme u ekonomskoj teoriji. Niti je njen sadržaj revolucionaran. Ali me je nekoliko rečenica koje sam našao u ovoj knjizi podstaklo da se zapitam: gde je to ekonomska nauka? Da li je potrebno da nas menadžeri i praktičari uče kako preduzeće zaista izgleda? Ako ne razumemo prirodu preduzeća, koje je osnova skoro svake organizovane tržišne akcije, kako uopšte možemo razumeti prirodu tržišta i zakone koji njime vladaju?

13 Apr 2011

profesore Štiglic, može li jedan Macchiato?

Na sajtu Peščanika je skoro izašao tekst iz Vanity Faira profesora Stiglitz. U tekstu, između ostalog, kritikuje spregu političara i krupnih biznisa, govori o nepravednosti ekonomskog sistema u SAD u duhu poruke "winner takes it all". Počeo sam da pišem svoju kritiku na ovaj tekst ali me je Russ Roberts na blogu Cafe Hayek preduhitrio. 
"My counter would be that many of the people in the top 1% today were not even in the work force 25 years ago. LeBron James. Sergey Brin. Mark Zuckerberg. The imprecision allows Stiglitz to imply that the 1% are a coherent group that does stuff to maintain or grow their economic power. But it’s not true." 
Dodao bih još nešto. Prof. Stiglitz na početku teksta ističe da je potrebno da vlada SAD više investira u tehnologije, obrazovanje i da doslednije sprovodi antitrust zakone. Ova "medecina" nema nikakve veze sa bolešću koju je dijagnostikovao doktor Stiglitz (sprega Vašingtona i krupnog biznisa i politička filozofija u poslednjih dvadeset pet godina koja ide na ruku najbogatijima). Rekao bih da postoji dosta državne intervencije u obrazovanju i u tehnologiji a i činjenica je da je SAD u grupi zemalja u kojima se najveća porcija BDP izdvaja za obrazovanje i najviše investiraju u fundamentalna istraživanja. Na kraju federalna valada je sama  kreator pojedinih monopola i ograničenja trgovine i preduzetništva (šećer, zdravstveno osiguranje, imigracije, tehnološki standardi itd...). Ako je Štiglic već pomenuo Microsoft mogao je da pomene da je ova ogromna kompanija, kao i cela industrija nastala u sektoru koji federalna vlada nije marila, ili nije stigla, na vreme da reguliše.