22 Feb 2013

Evolucija društva i Božiji kompleks

Fantastičan pristup evolutivnoj teoriji društva i verovatno najbolja ilustracija Hajekove perspektive društvenog poretka koju sam ikada video. Tim Hartford, ime za pamćenje. Uživajte:

21 Feb 2013

Prednosti deregulacije

AgroGerila, Davor Nikolić, u okviru projekta Građani za prosperitet napisao je sjajan tekst o prednostima deregulacije. 

20 Feb 2013

LibeK - 5 godina promocije liberalizma



Pet godina Libertarijanskog Kluba - LibeK, najvažnije liberalne i libertarijanske organizacije na Balkanu. Pogledajte video koji je razultat rada na video seminaru koji je organizovala Friedrich Naumann fondacija. Ovaj video na sjajan način oslikava ozbiljnost i zalaganje aktivista i članova LibeKa i povezanih organizacija.

19 Feb 2013

Armen A. Alchian (1914 - 2013)

Napustio nas je još jedan sjajni ekonomista Armen A. Alchian (1914-2013), jedan od najvećih ekonomista XX veka. Preporučujem teks o njemu. Jedna od većih nepravdi je to što nije dobio Nobelovu nagradu.

Pogledajte intervju koji je napravio u seriji Hayek Interviews, moj omiljeni. Polako nas napuštaju najveći ekonomisti neoklasične ere, a veliko je pitanje kakva ekonomska nauka ostaje za njima?

14 Feb 2013

Preporuke za dva programa

Ostalo je još malo vremena da se prijavite na Akademiju Liberalne Politike u organizaciji LibeKa. Ove godine LibeK daje 4 pune stipendije za kotizaciju i prateće programe. Ako vas zanimaju politika i ekonomija i na fakultetu ste, prijavite se obavezno.

Druga stvar je AIPES program u Pragu, koji će ove godine biti bolji nego ikada, zato što je urađena detaljna reforma programa. Ko je zainteresovan može da mi pošalje email i proslediću mu detaljniju brošuru.


13 Feb 2013

Posebna industrja


“Vlast koja opljačka Petra kako bi isplatila Pavla uvek može da računa na Pavlovu podršku.” 
Džordž Bernard Šo    
Sunce i voskari

Šta imaju zajedničko ariljski malinar, beogradski taksista i novosadska auto-škola, sa pariskim voskarima iz 19. veka?

Sve nabrojane delatnosti su „posebne“. Uslovi gajenja i čuvanja maline u hladnjačama su dosta zahtevni. Veliki broj taksi vozila na ulicama izaziva saobraćajnu gužvu, a postoje značajne mogućnosti za prevaru turista. Auto-škole snose važnu odgovornost vezano za obuku i polaganje vozačkog ispita. Sve delatnosti predstavljaju „stratešku“ robu: maline su važan izvozni proizvod, taksi predstavlja važno sredstvo prevoza u velikim urbanim centrima. Bez obuke, nije moguće dobiti dozvolu.

Međutim, neka nevidljiva ruka danas ugrožava ove važne, „strateške delatnosti“. Malinarima preti niska otkupna cena roda. Divlji vozači i podivljali popusti su doveli taksi tržište na rub propasti. Preniske cene obuke onemogućavale su kvalitetno obrazovanje novih vozača.

Na sreću, nakon dobronamernog ukazivanja zabrinutih aktera na pogubne efekte tržišnog haosa na „reproduktivnu sposobnost“ (termin preuzet sa sajta jednog taksi udruženja) poslovanja i opšte dobro, Republika Srbija je intervenisala i pomogla ovim delatnicima da opstanu. Doneti su odgovarajući propisi, utvrđene su minimalne cene i ove važne i strateške grane dobile su zaštitu koja im pripada.

Klod Frederik Bastijat, devetnaestovekovni ekonomski mislilac, je jednom u ime „posebne“, „strateške“ i „ugrožene“ industrije, napisao čuvenu „Peticiju voskara“. Bastijat je oštro zahtevao od francuskih vlasti zaštitu za pripadnike tog neophodnog i cenjenog esnafa, jer je tržišna situacija postala sasvim neodrživa:
„U trenutku kada se ono pojavi, naša prodaja prestaje, svi potrošači mu se okreću i grana francuske industrije sa nesagledivim posledicama odjednom doživljava potpunu stagnaciju.“
Navedeni opis odnosio se na Sunce.
Poslovne muke
Voskari su, u Bastijatovom pismu, tražili zabranu Sunca kako ne bi konkurisalo njihovim svećama, odnosno kako bi se obezbedio „procvat“ voskarskoj i svim povezanim industrijama u Francuskoj. Mnogi argumenti izneti u ovom ironičnom zahtevu zvuče poznato u današnjoj Srbiji, slično navodima auto-škola ili malinarskih predstavnika. Zakonom je utvrđena minimalna cena vozačke obuke kako kvalitet ne bi patio. Zakonom je utvrđena minimalna cena taksi vožnje i zabranjeni svi popusti radi zaštite potrošača i održivosti sistema. Malinari traže garantovanu otkupnu cenu zbog važnosti izvoza i očuvanja radnih mesta. Od sladoleda do osiguranja, telekomunikacija do grobalja, Republika Srbija se okreće tržišnim principima i primeni prava konkurencije. Kada bi dve tekstilne firme dogovorile minimalnu cenu za prodaju tkanine, bile bi strogo kažnjene. Ali, postoje izuzeci. „Posebne“ oblasti, bezbedne od prava konkurencije. Dve auto-škole ne samo da ne mogu da se takmiče smanjenjem cene za svoju uslugu ispod određene, već ih propisi kažnjavaju ako to učine. Sa jedne strane, Komisija za zaštitu konkurencije ne ustručava se da sankcioniše neke od najvećih kompanija u Srbiji zbog povreda konkurencije. 
Sa druge strane, ukoliko imate dovoljno taksija/traktora/automobila za obuku, ako ste u mogućnosti da blokirate magistrale ili ulice Beograda, iskustvo uči da je će zakonodavna ili izvršna vlast verovatno na kraju pokleknuti i priznati vašu „posebnost“. Komisija ne može da sankcioniše aktivnosti koje su propisane kao obavezne posebnim zakonom. Par sitnih izmena Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, usvajanje Odluke o najnižim cenama za vozački ispit – i Komisija postaje nemoćna. Ranije odluke Ustavnog suda, činjenica da je Komisija pobedila pred Upravnim sudom u prethodnom sporu vezanom za taksiste, pale su u vodu. Lobiranje na točkovima uspeva, a siroto taksi udruženje postaje moćnije od, recimo, udruženja osiguravača.
U potrazi za rentom
U ekonomiji, termin „traganje za rentom“ (rent-seeking) označava pokušaj sticanja ekonomske rente (dobiti) manipulacijom društvenog ili političkog okruženja umesto stvaranjem novih proizvoda i prisvajanjem odgovarajućeg profita. Kompanije kojima traganje za rentom uspe nemaju razloga da se takmiče i uvode inovacije u poslovanje – daleko veći prihodi mogu se ostvariti kroz stvaranje i očuvanje privilegovanog položaja. Novim akterima, koji pre svega mogu da se nadmeću cenama, ograničava se mogućnost da se bore i rastu. Postojeće velike firme su uvek u prednosti – poznaju tržište, imaju postavljenu i razvijenu infrastrukturu, znaju kako i gde da lobiraju, mogu da izbore dodatne barijere ulasku. Čak i građani, isprva pogođeni tragičnim pričama o teškom životu malinara/taksista/instruktora vožnje, kasnije primete skrivenu rentu koja se finansira iz njihovog džepa. „Minimalna ekonomska cena vožnje“ se koriguje samo kada cene goriva rastu – nikada kad se smanjuju. Otkupna cena maline je problematična samo kad je rod, odnosno ponuda obilna – kada je oskudna, malinari trljaju ruke, a hladnjačari se hvataju za glavu. Ali ne blokiraju ulice i nema ih u medijima, te nisu ni važni.
Paralela između podsticaja za izigravanje kartela i kartelske regulative je simpatična: mala taksi udruženja u Beogradu su nedugo nakon zabrane popusta počela da vešto zaobilaze normu, deleći kupone za besplatnu desetu vožnju. Grad je ovu praksu velikom brzinom sankcionisao – kako bi „zaštitio potrošače“, a po prijavi većih igrača. Predsednik važnog taksi udruženja u Beogradu je, zadovoljan zbog usvajanja nove uredbe, izjavio kako će se „taksisti konačno nadmetati kvalitetom vozila i ljubaznošću vozača, a ne cenama“. Premda većina građana verovatno voli da se vozi dobrim automobilom sa ljubaznim vozačem, očigledno nisu smatrali da je nervozni taksista vredan razlike od 30% popusta. S obzirom na to koliko je spisak „grehova“ koji su taksisti pripisivali tržišnoj utakmici bio dugačak – dampinške cene, šteta od neiskusnih vozača, preduge smene, neodrživost cene – postavlja se zanimljivo pitanje: kako je sistem uopšte opstajao pre uvođenja restrikcija konkurencije? I kako taksi prevoz funkcioniše drugde?
Okruženje
Zanimljivi uvid u „posebne“ industrije pruža pogled preko granice. Zagreb i Sarajevo su imali slične probleme sa taksistima u prošlosti kao Beograd. Bilo je protestnih vožnji, blokiranja grada, medijskih napada. Niz lokalnih i republičkih regulativa posvećenih uređenju ovog tržišta. U oba grada, kao i u Srbiji, su se tela za zaštitu konkurencije (Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja i Konkurencijsko vijeće) bavila ovim pitanjem, a taksisti su se dolazili i pred najviše sudove. S obzirom na slične okolnosti i mentalitet, moglo bi se očekivati da su taksi vozila, kao posebna industrija, u ovim susednim zemljama uređena na sličan način, a u skladu sa pretežnom praksom u svetu. Ali, krajnje posledice „posebnosti“ su bile bio prilično drugačije.
U Sarajevu, cena je isprva ostavljena tržištu, uz prosto odobravanje lokalne samouprave. Ipak, u praksi su upravni organi odbijali da odobre cene koje su odstupale od jedinstvenog nivoa. Spisi Konkurencijskog Vijeća oslikavaju tužno stanje početnog oklevanja lokalnih vlasti, koja se pod pritiscima i pretnjama određenih operatora na kraju pretvorila u faktičko podržavanje kartela. Ali, Konkurencijsko Vijeće ne samo da je reagovalo protiv taksista, već je kaznilo samu kantonalnu upravu zbog donošenja neadekvatnih propisa (što predstavlja poseban problem sa stanovišta ustavnosti). Danas, Sarajevo primenjuje politiku maksimalnih cena vožnje i svaki taksi ima svoju cenu, posebno označenu. Nakon višegodišnjeg natezanja sa lokalnim udruženjima, Zagreb je takođe uspostavio maksimalnu cenu, koja je dozvoljena propisima o konkurenciji i koja omogućava spuštanje cene radi takmičenja među operaterima. Kada su počela govorkanja o kartelskom sporazumu između taksista kojim bi cene fiksirali, hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ih je brzo i oštro podsetila na kazne za povrede konkurencije. A svojevremeno je upravo hrvatska Agencija isticala cene taksija u Beogradu (tada bez režima minimalnih cena) kao primer režima povoljnijeg po potrošače! Naime, u tom trenutku su lokalne zagrebačke cene bile fiksirane – i veće.
Dakle, dva grada u okolini su (nakon dosta muke) ustanovila režim maksimalnih cena. Beograd je, nakon velikih protesta taksista i izmena propisa, utvrdio minimalne ekonomske cene, ispod kojih se ne može ići, i zabranio sve popuste mušterijama. Taksi-kartel je u Beogradu legalizovan. A jedan pogled preko granice je dovoljan da pokaže da ova posebna industrija ne mora da predstavlja toliki izuzetak od prava konkurencije.
Prava cena
U ovom konfliktu između tržišne utakmice i „viših ciljeva“ - brigama o „zaposlenosti“, „redu“ ili „kvalitetu“ – tržište često izvuče deblji kraj. A tržište po definiciji najbolje opredeljuje odnos cena/kvalitet. Snazi organizovanog pritiska koji nastoji da se izbori za rentu mogu odoleti samo čvrste institucije. U kriznim vremenima naročito, kada se od države očekuje da reguliše, interveniše i deluje na tržište, da uradi nešto, pametan političar oseća da mora da uliva sigurnost javnosti. Ali, ukoliko izabere da određenu industriju proglasi posebnom i izuzme je od pravila koje važe za sve, država je kapitulirala pred nekim kome je takva posebnost u interesu. Premda isprva možda deluje kao kompromis, dodela rente predstavlja poraz države i pobedu pojedinačnog interesa.
Kada vlast ozakoni kartel, nastaje niz problema. Cene rastu, a konkurencija na tržištu se smanjuje, upravo na štetu samih potrošača. Privilegovani gube podsticaj da budu bolji u svom poslu, jer umesto o kvalitetu i ceni, počnu da se bave stečenom rentom, da održavaju „zakoniti“ kartel, ulažu resurse (lobiste, analitičare, medije) kako bi sačuvali privilegovan položaj. Nadmetanje za mušterije je na dalekom mestu, a obavlja se nebitnim adutima. Pritom, kompanije na drugim tržištima, koje poštuju propise ili bivaju kažnjene što ih ne poštuju, ispadaju budale. Sve industrije su posebne, ali su neke očigledno posebnije od drugih. Zašto i oni ne bi na vreme isposlovali propis kojim će biti priznati za „stratešku industriju“? Bolje platiti malo da stekneš imunitet, nego plaćati puno više (troškova/kazni) da bi se takmičio na tržištu.
Vladavina prava ne gradi se na ideji da je sve dozvoljeno, ako uspeš da napišeš zakon. Pravo konkurencije, borba protiv kartela (i fiksnih cena!) imaju svoje jasno utemeljenje, zasnovano na ekonomskoj analizi i efektima. Šta to čini beogradske taksiste toliko posebnim, drugačijim od stogodišnje prakse?
Bastijat je postavio slično pitanje. On je upitao francuske vlasti u čemu je razlika između ekonomskih efekata portugalskih pomorandži i sunčevih zraka na francusku industriju. U Srbiji, mogli bismo upitati: zašto taksi, a ne i autobus? Zašto čelik, ne i keks? Zašto malina, a ne IT? Svaka industrija ima svoje specifičnosti. Svaka može biti i strateška i ugrožena. Ukoliko država napravi pakt da rentu dodeli svakom ko viče dovoljno glasno, poplava zahteva bi mogla biti tolika, da nas vrati u plansku privredu – u ime „opstanka“ pojedinih grupa koje ne mogu da zarade koliko bi želeli.
Postoje realni problemi industrije malina, taksi usluga i auto-škola. Ali njih ne treba da rešava država, već slobodno tržište, upravo na najprirodniji način – konkurencijom i nadmetanjem. Da li je taksi prevoz u Beogradu poboljšan od kad su cene fiksirane? Da li su maline slađe sada kada su zaštićene? Kompanije pod pritiskom konkurencije, koje se nadmeću na slobodnom tržištu, moraju stalno da istražuju, da nude bolje i jeftinije proizvode kako bi stekle i zadržale kupce. „Zaštićene“ kompanije ne moraju da se bore i ne snose rizik propasti. Vlasnicima i radnicima u pogođenim sektorima će biti lakše, ali čitavo društvo gubi, odričući se napretka radi gašenja trenutnog požara. Da su se voskari pitali, verovatno nikad ne bismo imali sijalice. Iako ljubazni taksisti neko vreme neće blokirati ulice (dok gorivo ne poskupi), zbog nedostatka izbora, mnogi građani Beograda će se iz grada vraćati – peške.

Veljko Smiljanić
Associate u Karanović/Nikolić, objavljeno na kompanijskom blogu.

Ekonomske slobode i blagostanje društva


Odličan video sa mnogo primera koji objašnjava zašto je bolje da živimo u ekonomski slobodnijem društvu. Ekonomske slobode vode bržem rastu i većem blagostanju društva pa su nezaposlenost i nejednakost manji.

10 Feb 2013

Od Smita do Hajeka

Prethodni post preneo je citat Adama Smita koji je pisao o tome kako država ne treba da se meša u moentarnu politiku. Verujem da je misao iz narednog citata na istom tragu sa jasnom porukom:
"U potpunosi sam uveren da nijedna vlast nije, politički ili intelektualno, sposobna da pruži tačnu količinu novca koja je neophodna za miran ekonomski razvoj. U potpunosti se zalažem, zapravo, ubeđen sam, da nikada nećemo imati pristojan novac ponovo, pre nego što oduzmemo vlasti monopol u izdavanju novca, i dozvolimo konkurentskim institucijama... da izdaju novce koji konkurišu jedan drugom i dozvolimo ljudima da odluče koju vrstu novca preferiraju da koriste."
 F.A. Hayek, 1978

9 Feb 2013

Slobodni bankar Adam Smith

Često se o Adam Smitu vuku zablude, iz prostog razloga što se mnogi ekonomisti ne kane previše da pročitaju šta je on zapravo napisao, već se oslanjaju na prežvakane, često neprecizne, interpretacije originalnih dela. Tako i standardna priča, kao za svetionike, da se čak i Adam Smit zalagao za to da država mora pružati javna dobra, predstavlja simplifikaciju njegovih reči. Nekoliko puta sam čuo da isto važi i za novac, jer ne može se imati javno dobro - novac - bez države da ga kroz centralnu banku ponudi. Odlučio sam da sebi ne dozvolim površnost kojom su me prečesto učili na fakultetu i da pročitam, barem najvažnije delove originala. Evo jednog citata, iz poglavlja The Principles of Commercial System, iz knjige Bogatsvo naroda (The Wealth of Nations) koji me je zapanjio:
"If... gold and silver should at any time fall short in a country which has wherewithal to purchase them, there are more expedients for supplying their place than that of almost any other commodity. If the materials of manufacturing are wanted, industry must stop. If provisions are wanted, the people must starve. But if money is wanted, barter will supply its place, though with a good deal of inconveniency. Buying and selling upon credit, and the different dealers compensating their credits with one another... will supply it with less inconveniency. A well-regulated paper money will supply it, not only without inconveniency, but, in some cases, with some advantages. Upon every account, therefore, the attention of government never was so unnecessarily employed as when directed to watch over the preservation or increase of the quantity of money in any country."
Jedna važna napomena, reč regulated u XVIII veku imala je mnogo drugačije, rekao bih suptilnije, značenje od današnjeg. Ona je značila to make something regular, dakle činiti nešto uobičajenim, nepromenljivim odnosno ustaljenim. Upravo je ovo značenje bitno za razumevanje celog pasusa. Dakle Adam Smith je 1776. godine pozivao na to da se država ne meša u ponudu novca. Novac je toliko vredna stvar za ljudsko postojanje, i toliko je potrebna za trgovinu i svakodnevne poslove, da će, više nego za bilo koje drugo dobro, društvo naći način da ga zameni ili ponudi kroz druge mehanizme. 

Papirni novac omogućava da se najjeftinije i najlakše pruži sredstvo razmene koje će zamenjivati ostala dobra, ali će korisnost novca, zavisiti najviše od njegove regularnosti, dakle od toga da ponuda novca bude ustaljena i ne previše promenljiva. U istom poglavlju, Adam Smit navodi da je korisnost zlata i srebra kao novca upravo rezultat činjenice da se njihove cene menjaju sporo, ne previše, i u stalno bliskom paritetu. Zato svaki pokušaj mešanja države u ponudu novca, kako bi se ponudilo više kredita, podstakla potrošnja ili investicije, odnosno pomoglo društvu uopšteno, je osuđen na (monetarnu i ekonomsku) propast.

Dakle, koliko je novac važan za ekonomiju toliko je važno da se u njega ne dira da bi svoju funkciju, sredstva razmene i zamene za sva ostala dobra, vršio što bolje. Danas bi se ovakav pristup najviše poklopio sa Free banking pristupom, samo 240 godina kasnije.

7 Feb 2013

Zlatne koke bez zlatnih jaja

Svaka država jeste loš menadžer u preduzećima. Ali država Srbija je među najgorim od njih. Zato mi je prilična čudna autisitčnost javnog mnjenja - javna preduzeća loše posluju i uvaljuju nas sve u gubitak, ali opet svima su usta puna odbrane vitalnih srpskin nacionalnih interesa kada se spomene moguća privatizacija kao rešenje problema. Setite se samo kakva je bila atmosfera kada se spominjala privatizacija Telekoma tokom mandata prethodne Vlade. Drugi argument protiv privatizacije, pored ovog izgovora da država mora da održi kontrolu u strateškim granama industrije, bio je da ne treba ići u privatizaciju onih javnih preduzeća koja posluju pozitivno i tako donese prihode budžetu. Među "zlatnim kokama" srpske privrede (ovaj termin mi se jako svideo jer su ga baš novinari tada masovno koristili), spominjali su se najviše EPS, Telekom i aerodrom Nikola Tesla. Međutim, koliko su te koke baš zlatonosne?

Telekom Srbija ima poslovni prihod (koga više interesuje, evo linka ka finansijskom izveštaju za 2011. sa nihovog sajta), ali sa druge strane, dugoročna percepcija kompanije nije pozitivna. Dokaz: tokom probe privatizacije prijavilo se jako malo zainteresovanih i niko nije dostavio minimalnu traženu cenu. Dakle, investitori ne vide Telekom našim očima, i ne očekuju da mogu da dugoročno naprave profit u njoj, toliki da pokrije njihova ulaganja. Najveća koka u našem kokošarniku se nije mnogo pominjala u vezi sa privatizacijom, ali jeste u vezi sa korupcijom, pre svega u rudarskom basenu Kolubara, koji je njena zavisna firma. Međutim, pukla je vest iz vedra neba da ni ova koka više ne leže zlatna jaja, nego da traži novi džak kukuruza - EPS-u je potrebna pozajmica od 300 miliona evra u kratkom vremenskom roku da bi izbegao bankrot. Kako, zašto? Odgovor nemamo, a verovatno ga nećemo ni dobiti, za razliku od računa za tu pozajmicu koju ćemo sigurno platiti. 

Što je još poraznije, nigde odijuma javnosti zbog toga i želje za rešenjem. U javnosti će se opet pojaviti preovlađujući stav da su "krivi lopovi a ne sistem" a političari će opet reći "glasajte za nas a ne za njih, mi nismo lopovi i pošteno ćemo voditi javna preduzeća". I onda će opet sve ići u krug. Ova vest je interesantna i zato što je ovo možda prvi put da se u nečemu slažem sa trenutnim ministrom privrede, ali sumnjam da će se toga Vlada  držati do kraja.

4 Feb 2013

MMF i Javni dug Srbije

"U ponoć stani ispred ogledala i tri puta reci MMF"

Odbojnost prema Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) izrazito je naglašena poslednjih nekoliko godina i to ne samo u našoj zemlji. Pod terminom odbojnost ne podrazumevam racionalnu skepsu prema efikasnosti aranžmana MMF već određeni vid iracionalnog nepoverenja u programe pomenute organizacije. Naime, imam utisak da sve češće isticana zabluda kako su aranžmani MMF glavni razlog visokog javnog duga u Srbiji, stvara odbojnost prema budućim aranžmanima ma koliko oni bili povoljni, pristupačni i potencijalno neophodni.

Samim uvidom u strukturu spoljnog javnog duga Srbije možemo uočiti da je reč o zabludi koja ne može biti dalja od istine. Dugovanja Srbije prema MMF ne prelaze 5% spoljnog javnog duga, odnosno 2,5% ukupnog javnog duga. Uprava za javni dug u svom najskorijem izveštaju ni ne pominje dug prema MMF kao posebnu stavku.[1]  Srbija nije ni u bližoj prošlosti imala problema sa aranžmanima MMF u smislu da su ti aranžmani dominantno uticali na visinu javnog duga. Od marta 2007. godine pa do aprila 2008. godine obaveza prema MMF nije ni bilo, a maksimalno učešće duga prema MMF u spoljnom dugu za period od 2000. godine pa do danas iznosilo je oko 8%[2], što nas dovodi do zaključka da gore navedena odbojnost prema MMF nije osnovana.

Preciznije, na osnovu dva aranžmana iz kojih smo vukli novac do 2009. godine (Januar 2002, i Jun 2009.), trenutno imamo sledeće obaveze prema MMF (u milionima evra)[3] :

                                      2013       2014       2015       2016       2017

Osnovica                        642,98      531,82      131,13        13,22      -
Kamate i naknade            12,19           5,21         1,04         0,15      0,10
Ukupno:                         655,17       537,03     132,17        13,37      0,10


Postoji i zabluda, mada manje isticana, da su uslovi po kojima su odobravana sredstva MMF Srbiji doveli našu zemlju do visokog nivoa zaduženosti. Uslovi MMF po pravilu uključuju stabilizaciju budžeta, odnosno, smanjenje fiskalnog deficita. MMF kao uslov za saradnju i pomoć traži smanjenje deficita i duga a ne povećanje, što je ukorenjeno mišljenje. Naravno, ovde ne podrazumevam da su aranžmani MMF neophodni da bi se rešilo pitanje javnog duga, već samo iznosim argumente protiv pomenutih zabluda. Pravi izvor javnog duga je Vlada, koja radi porkivanja deficita budžeta, poziva MMF na prvom mestu.

Trenutno stanje javnog duga u Srbiji je posledica previsoke, pa time i neodržive, državne potrošnje. Rupe u budžetu koje nastaju pre svega zbog izdašnih socijalnih i penzionih davanja pokrivaju se instant zaduživanjem bez političke volje da se ovakva tendencija zaustavi. Svakako da se dobar deo krivice za stanje javnog duga može svaliti na neodgovornost političara, ali isto tako je tačno da bi političari sa predlozima o drastičnom smanjenju javne potrošnje teško pobedili na izborima zbog nepopularnosti pomenutih mera.

Interesantna činjenica je da MMF često zahteva sprovođenje baš tih nepopularnih mera koje obuhvataju i smanjenje državne potrošnje, pa se neretko i države koje nemaju monetarnih i platno-bilasnih problema (oko 260 zemalja) odlučuju na prihvatanje uslova sadržanih u aranžmanima ove organizacije kako bi sprovele određene željene promene. Na taj način se vlasti ograđuju od odgovornosti, a za nezadovoljstvo stanovništva krive se uslvoi koje nameće „zli“ MMF, koji je, zapravo, tu samo da pomogne. Vlast ima motiv da za nepopularne mere okrivi MMF iako je ona svesno pristala na tražene uslove određenog aranžmana i odgovornost za sprovođenje pomenutih mera je i dalje apsolutno njena.

Ni u Srbiju MMF nije dolazio nepozvan sa ciljem da nametne nepovoljne aranžmane za našu privredu kako se takođe često pogrešno veruje. Sve tri tranše od 2000. do 2009. godine su bile targetirane, zahtevane od naših vlasti koje su prihvatale sve uslove aranžmana.

Ispostavlja se da smo mi glavni krivci za stanje u našem državnom budžetu, pa time i za stanje javnog duga, jer smo mi glasači koji biraju programe političkih stranaka koje zagovaraju visoke državne izdatke. Uprkos činjenici da je prirodno je tražiti „neizbežnu“ silu koja nam nameće nesreće pre nego što krivca potražimo u sopstvenim idejama, to ne sme da nam bude opravdanje za neodgovorno zaključivanje. Naravno da ne treba prihvatati aranžmane MMF ukoliko objektivno ne bi pogodovali privredi Srbije, ali se pri samoj analizi aranžmana zablude i dogme moraju eliminisati.

2 Feb 2013

Par zapažanja o Austriskoj teoriji poslovnih ciklusa

U svom najnovijem postu na Tržišnom rešenju, Slaviša Tasić kritikuje Austrijsku teoriju poslovnih ciklusa, (Austrian Business Cycle Theory - ABCT) teoriju recesije po njegovim rečima. Želim da prokomentarišem ovde nekoliko zapažanja koja sam promislio vezano za njegov post.

Ako sam nešto naučio od Slaviše, to je da recesija nema jedan uzrok i jedno objašnjenje. Tako je i istorija nastanka krize, u kojoj živimo, izuzetno kompleksna i, u velikoj meri, i dalje misterija. Čini mi se, da bi čovečanstvo, prevazišlo mnoge elemente krize u kojoj se nalazi, da je neupitno jasno šta su najvažniji urzoci. Međutim, ono oko čega se sa Slavišom često ne slažem je pozicija Austrijske teorije poslovnih ciklusa u objašnjenju krize. Mislim da ova teorija zavređuje mnogo više poštovanja, pažnje, ali ponovnog čitanja u savremenom društvenom kontekstu. Možda i neke nove knjige koje će uspostaviti neku neoaustrijsku teoriju poslovnih ciklusa. Slaviša je svoju kritiku u postu sveo na nekoliko ključnih tačaka, pa ću i ja svoja zapažanja tako strukturisati.

1. Kratkoročne kamate i racionalne odluke

ABCT postavlja kamatne stope u centar analize, zbog toga što one imaju, po toj teoriji, ključni uticaj na investicione odluke. Pogotovo na odluke o dugoročnim investicijama. Ideja je da centralna banka manipulaciom monetarnom masom omogućava da kamatne stope padnu i da se pojeftine investicije a obeshrabri štednja. Posledica su preterana potrošnja, pogrešne investicije (malinvestment) i preterane investicije (overinvestment). Glavna zamerka ABCT u tretiranju kamata je to da se, zapravo, ovom teorijom tvrdi da centralna banka uspeva da prevari poslovne ljude niskim kamatama i da nije racionalno da oni nasednu na takvu manipulaciju, i to neprestano, iz recesije u recesiju. 

Iako smatram da je pitanje investicionih odluka mnogo kompleksnije, ne smatram da se ključnom idejom ABCT narušava racionalnost izbora i predviđanja. Sasvim suprotno, smatram da su izbor preduzetnika racionalni, jer rast monetarne mase, ili direktno igranje sa kratkoročnim kamatama, ima direktan uticaj na rast finalne potrošnje što posledično podstiče povećane investicije, čak i kada prodeuzetnik zna da je ekspanzivno stanje kratkotrajno i posledica monetarne manipulacije. Jer se investicija ne mora nužno vršiti zbog niže kamate, već zbog toga što je predviđanje rasta potrošnje uvećalo predviđanja budućih novčanih tokova, što bi opravdalo graničnu investiciju i pri istim kamatama. Dakle, smanjenje kamata povećaće potrošnju koja se pretežno finansira kratkoročnim kreditima.

Niže kratkoročne kamate podstiču ekspanziju keš kredita, minusa na karticama, kupovinu trajnih potrošnih dobara, automobila na lizing i sl. Upravo ove pojave su se dešavale tokom ekspanzije, od 2001 do 2008. Sa druge strane, kratkoročne kamate destimulišu štednju na kratkoročne oročene depozite, jer su kamate niže, što opet utiče na povećanu potrošnju. Prethodno je pogotov slučaj u svim branšama gde se kupovina ili finansiranje proizvodnje zasniva na varijabilnim kamatama, po sistemu LIBOR + rizik. 

Primer: Poseban slučaj je tržište nekretnina gde je u prethodnoj ekspanziji drastično povećan broj varijabilnih hipotekarnih kredita. Slaviša je sjajno objasnio kako je regulatorno okruženje samostalno usmeravalo i podsticalo kreiranje i formiranje pogrešne strukture takvih kredita, ali je sigurno važan faktor i to, da je veliki broj novih hipotekarnih ugovora, a pogotvo najveći broj NINJA (No Income, No Job or Asset) hipoteka, bio sa varijabilnim kamatama. Varijabilni hipotekarni krediti postali su konkurentniji od dugoročnih, i bolji za kontrolu rizika (iz ulga investitora) kod subprime hipoteka. Kada su kratkoročne kamate najniže u istoriji, na šta je Fed imao direktan uticaj, sa čime se i sam Slaviša slaže, za očekivati je da dođe do ogromnog rasta prodaje kuća sa varijabilnom kamatom na hipotekarni kredit, pa time i cena, i da se započne hipotekarna spirala i bez regulatornog mehanizma koji je postojao. 

2. Kamate i investicione odluke

Još jedna stvar je bitna kod investiranje usled trenutno nižih kamata. Preduzetnici imaju podsticaj da investiraju i kada znaju da ih centralna banka vara, zbog toga što ako to oni ne učine - hoće njihovi konkurenti. Svako ko se malo bavio investicionom analizom ili analizom rizika zna da se odluke o odobravanju investicije ili kredita donose na osnovu raznih parametara koji uvek za faktor imaju poziciju firme u odnosu na svoje relevantno okruženje. Kako je, najčešće, interes preduzetnika dugoročan opstanak na tržištu, oni ne mogu propustiti profitnu priliku koju pruža rast potrošnje i jeftinije investiranje, čak i kada nisu sigurni koliko će trajati niže kamate. Dovoljno je da jedan potencijalni preduzetnik-konkurent ili bankar koji greškom spusti kamatu, nasedne na monetarnu prevaru, i time ugrozi konkurentsku poziciju racionalnog preduzetnika u fokusu. Tako, taj racionalni preduzetnik, čak i kada je svestan manipulacije, može da zbog očekivanja reakcije drugih, krene u investicionu odluku. Teorija igara bi o ovome verovatno imala šta da kaže.

3. Struktura proizvodnje i potrošnje

Mislim da je važna tačka ABCT to što se ne fokusira na promene u agregatima poput potrošnje i štednje, već na metodološki individualistički pristup posmatranja strukture fenomena. Tako ABCT ne govori da će u recesiji doći do povećanih dugoročnih investicija i manje kratkoročnih investicija i potrošnje. Ideja je zapravo da će se i investicije i potrošnja zbog nižih kamata okrenuti zaobilaznijim proizvodima i proizvodnim metodama, što nikako nije isto što i dugoročna dobra ili investicija. Veći stepen zaobilaznosti podrazumeva veći stepen korišćenja kapitala (a manje rada - Rikardov efekat), više nivoa proizvodnje i kompleksnije tehnologije, što ne mora nužno značiti i duži period potrošnje, proizvodnje i investiranja (osim perioda koji je potreban da se proizvodnja prilagodi zaobilaznijim procesima).  

Zapravo, ključ ABCT je u tome da promene M mase dovode do promene kamatnih stopa što dovode do promene strukture potrošnje koja utiče na promene u strukturi proizvodnje (zaobilazniji proizvodni ciklusi) što može uticati na distorzije u dohodovnoj strukturi sektora sa dužim periodom obrta i njihovo preterano investiranje. Odnosno, povećanje monetarne mase i obaranje kamata, podstiče kreditiranu potrošnju i kupovinu dugotrajnijih dobara, što podstiče investiranje u više kapaciteta, bolje tehnologije i kompleksnije procese, proizvodnje kreditiranih i dugotrajnijih dobara.

Takođe, za praćenje privrednih ciklusa u okvirima ABCT važan je i tok proizvodnih i investicionih dobara. Kako je potrebno vreme i dugoročnije proizvodno angažovanje, da se ona formiraju, cene tih dobara u ekspanziji mogu rasti drastično. Investiranje može biti opravdano kako bi se oskudni proizvodni resursi uhvatili pre konkurenata, umesto konkurenata ili radi uspostavljanja bolje konkurentkse pozicije. Bez obzira na racionalnost preduzetnika u kasnijim proizvodnim stadijumima (maloprodaja npr.), oni preduzetnici u ranijim fazama (proizvodnja fiskalnih kasa) mogu reagovati povećanjem proizvodnje i investicija usled povećanja tražnje za njihovim proizvodima (kasama) nezavisno od uzroka rasta tražnje. 

Primer: Da pojednostavim, uzmite primer brodogradnje. Ekspanzija kredita utiče na rast finalne tražnje što povećava međunarodnu trgovinu. Shipping firme imaju povećanu tražnju za svojim uslugama. Cene shippinga rastu za kraće isporuke. Racionalni špediter može smatrati da je efekat veštački zbog moentarnog impulsa, ali ako on ne naruči novi brodove za nove transportne linije, to će učiniti njegov konkurent. Racionalni preduzetnik ima višestruke podsticaje da naruči brod, i ono što je u ABCT ključno, veći, bolji, duži, kapitalno opremljeniji brod. Pristaništa će ulagati u nove kranove, viljuškare, kapitalnu opremu. Tek brodogradilište nije sigurno šta utiče na rast porudžbina, ali vidi da cene brodova po ranijim isporukama brzo rastu, a broj kranova, viljuškara i hidrauličnih dizalica, koji se koriste u proizvodnji, kratkoročno nije dovoljan i brzo rastu cene. Kako bi smanjilo troškove, a pri nižim kamatama, brodogradilište uzima više mašina na lizing. Takođe, svi oni ne mora biti svestan šta je razlog rasta njegovih prihoda, upravo informaciona funkcija cena ima ulogu da to čini (vidi: Use of Knowledge in Society). Tako se, poput spirale unazad, privredni ciklus širi i menja strukturu proizvodnje, unoseći sve zaobilaznije puteve proizvodnje, sve više kapitalnih ulaganja, kako bi se ispratio rast tražnje za proizvodnim brodovima i transportnim uslugama.

4. Zaključak

Nisam siguran zbog čega se moji prethodni argumenti ne uklapaju u standardne okvire austrijske teorije, iako sam koristio austrijsku logiku i metodologiju u zaključivanju. Mislim da je osnovni problem, mnogih savremenih ekonomista (ovde ne uključujem Slavišu, ali uključujem mnoge austrijance) to što ABCT čitaju ili površno ili zaslepljeno. Takođe, finansijski sistem bio je potpuno drugačiji kada je teorija formulisana, stepen rezervi banaka bio je viši ili mnogo stabilniji a broj bankarskih proizvoda preko kojih se direktno utiče, svakog minuta, na platni promet i tržišnu interakciju, drastično se povećao. Sektor bankarstva i finansijskih usluga postao je značajan u obimu i dohotku, dovoljno da u mnogo većoj meri, ali i na razne nove načine, utiče na privredna kretanja. 

Ono gde Slaviša pravi, po mom mišljenju ključnu grešku, je previd da ABCT najviše zanima struktura proizvodnje i potrošnje. Da li su procesi dugoročniji i zaobilazniji ili se potrošnja i proizvodnja usmeravaju na kraće proizvodne lance. Jer nesklad između vremenske strukture proizvodnje i potrošnje predstavlja ključni pojavni oblik ekspanzije i recesije prema ABCT. U dve rečenice suština ABCT glasi: U početku, raste kreditirana potrošnja i potrošnja dugotrajnih dobara (umesto štednje) što podstiče povećanje kapaciteta i kapitalne opremljenosti proizvodnje dugotrajnijih dobara. Kasnije, kada ponovo porastu kamate, investicije u dugotrajnije kapacitete, proizvode i biznise nije u skladu sa kratkotrajnijom potrošnjom (i većom štednjom), što ima za posledicu rast cena kratkotrajnih finalnih proizvoda i bankrotsva u pogrešnim i preteranim investicijama u dugotrajnija dobra.

Zapravo, ako bih pokušao da sumiram svoj stav o ABCT teoriji u nekoliko redova to bi otprilike izgledalo ovako: ABCT jeste relevantna teorija poslovnih ciklusa, koja može da objasni logiku interakcije potrošnje i proizvodnje u okruženju promena kamatnih stopa, međutim, kanali putem kojih se monetarni impuls prenosi, i sektori na koje dominantno utiče, u velikoj meri su se promenili u odnosu na vremena kada je teorija formulisana. Čini da je relevantnost ABCT postala značajnija nego ranije, ali da je nedevoljno razvijena (underdeveloped) i osavremenja (up to date).