Slobodni bankar Adam Smith

Često se o Adam Smitu vuku zablude, iz prostog razloga što se mnogi ekonomisti ne kane previše da pročitaju šta je on zapravo napisao, već se oslanjaju na prežvakane, često neprecizne, interpretacije originalnih dela. Tako i standardna priča, kao za svetionike, da se čak i Adam Smit zalagao za to da država mora pružati javna dobra, predstavlja simplifikaciju njegovih reči. Nekoliko puta sam čuo da isto važi i za novac, jer ne može se imati javno dobro - novac - bez države da ga kroz centralnu banku ponudi. Odlučio sam da sebi ne dozvolim površnost kojom su me prečesto učili na fakultetu i da pročitam, barem najvažnije delove originala. Evo jednog citata, iz poglavlja The Principles of Commercial System, iz knjige Bogatsvo naroda (The Wealth of Nations) koji me je zapanjio:

"If... gold and silver should at any time fall short in a country which has wherewithal to purchase them, there are more expedients for supplying their place than that of almost any other commodity. If the materials of manufacturing are wanted, industry must stop. If provisions are wanted, the people must starve. But if money is wanted, barter will supply its place, though with a good deal of inconveniency. Buying and selling upon credit, and the different dealers compensating their credits with one another... will supply it with less inconveniency. A well-regulated paper money will supply it, not only without inconveniency, but, in some cases, with some advantages. Upon every account, therefore, the attention of government never was so unnecessarily employed as when directed to watch over the preservation or increase of the quantity of money in any country."

Jedna važna napomena, reč regulated u XVIII veku imala je mnogo drugačije, rekao bih suptilnije, značenje od današnjeg. Ona je značila to make something regular, dakle činiti nešto uobičajenim, nepromenljivim odnosno ustaljenim. Upravo je ovo značenje bitno za razumevanje celog pasusa. Dakle Adam Smith je 1776. godine pozivao na to da se država ne meša u ponudu novca. Novac je toliko vredna stvar za ljudsko postojanje, i toliko je potrebna za trgovinu i svakodnevne poslove, da će, više nego za bilo koje drugo dobro, društvo naći način da ga zameni ili ponudi kroz druge mehanizme. 

Papirni novac omogućava da se najjeftinije i najlakše pruži sredstvo razmene koje će zamenjivati ostala dobra, ali će korisnost novca, zavisiti najviše od njegove regularnosti, dakle od toga da ponuda novca bude ustaljena i ne previše promenljiva. U istom poglavlju, Adam Smit navodi da je korisnost zlata i srebra kao novca upravo rezultat činjenice da se njihove cene menjaju sporo, ne previše, i u stalno bliskom paritetu. Zato svaki pokušaj mešanja države u ponudu novca, kako bi se ponudilo više kredita, podstakla potrošnja ili investicije, odnosno pomoglo društvu uopšteno, je osuđen na (monetarnu i ekonomsku) propast.

Dakle, koliko je novac važan za ekonomiju toliko je važno da se u njega ne dira da bi svoju funkciju, sredstva razmene i zamene za sva ostala dobra, vršio što bolje. Danas bi se ovakav pristup najviše poklopio sa Free banking pristupom, samo 240 godina kasnije.