Showing posts with label život. Show all posts
Showing posts with label život. Show all posts

5 Aug 2013

Gastarbajteri i kurs

Devizni kurs je kod nas jedna od omiljenih tema za razgovor. Vezano za devizni kurs postoji mnogo uvreženih mišljenja koja nemaju potporu u činjenicama a jedno od njih, moje omiljeno, jeste da na fluktuaciju u visini deviznog kursa u Srbiji tokom leta imaju uticaj srpski gastarbajteri koji dođu iz belog sveta i troše devize i da to znaju ljudi u menjačnicama i bankama i da nameštaju deviznikurs tako da leti  dinar bude jači da bi mogli da za istu količinu dinara kupe veću količinu deviza. Nekoliko puta sam već naleteo na ovo mišljenje pa moram da reagujem na njega. Ispod se nalazi tabela (podatke sam preuzeo sa sajta NBS) sa prosečnom vrednošću deviznog kursa u tri perioda: prolećnom (mart, april i maj), letnjem (jun, jul i avgust) i jesenjem (septembar, oktobar i niovembar).

Period 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012
proleće 81.52997 86.96283 81.16853 81.62477 94.91097 100.5863 100.0682 113.2915
leto 83.6117 84.53337 79.4811 77.47217 93.23613 105.2331 105.2331 117.3342
jesen 85.53237 80.19 80.28487 83.5945 93.73467 106.9321 106.9321 113.6511

Tabela pokazuje ono što sam pretpostavljao da je logično tj da nema zajedničkog zločinačkog poduhvata između banaka i menjačnica da bi prevarile gastarbajtere. Jedine godine gde je došlo do fluktuacije deviznog kursa tako da dinar u leto ojača, da bi najesen oslabio su 2007, 2008. i 2012. dok je u ostalim godinama bilo drugačijeg dešavanja npr 2005. je iako je dinar oslabio u leto on nastavio da slabi i tokom jeseni a 2006. je jačao. Od ove tri godine u kojima se pojavljuju tendencije koje podržavaju ovu teoriju zavere fluktuacije 2007. nisu bile statistički značajne, 2008. je na devizni kurs znatno veći uticaj imao početak ekonomske krize koja je tada već počela da se pomalja a 2012. je proemena deviznog kursa najviše bila vezana za politička pitanja jer je baš taj period bio vezan za izbore i pravljenje vlade. Sve to pokazuje da ubeđenje da banke i menjačnice namerno šticuju kurs tokom leta da bi profitirale na radnicima u inostranstvu nikako nije tačno.  

14 Jul 2013

Kosovo


Juče sam se vratio sa Kosova gde sam držao predavanja na međunarodnoj letnjoj školi. Imam utisak da ljudi u Srbiji, pogotovo u Beogradu, nemaju dobre informacije o stvarnom životu na Kosovu pa ovim putem želim da podelim svoja iskustva sa vama. Malo šta me je iznenadilo, ali ipak o nekim stvarima ranije nisam razmišljao.

Siromašni Balkan
U suštini, razlika između Srbije i Kosova nisu velike. Prosečna plata na Kosovu (bez severa) je između 200 i 220 evra. To jeste dosta manje nego u Srbiji, ali treba imati u vidu da je siva ekonomija još više rasprostranjena i da doznake (novac koji šalje dijaspora + donacije) čine oko 28% BDP Kosova. Nema porodice koja nema nekoga u Austriji, Nemačkoj ili Švajcarskoj. Prosečna realna kupovna moć u većem delu Kosova zbog sive ekonomije i doznaka ide i do 300 evra. U suštini, standard života na Kosovu neodoljivo podseća na standard centralne a još više južne Srbije.

Bio sam smešten u Gnjilanu a posetio sam i Prištinu. Život u Gnjilanu neodoljivo podseća na manje gradove u unutrašnjosti Srbije. Na primer sam centar liči na Smederevo ili Požarevac. Zgrade su uglavnom iz perioda kasnih 60'ih ili 70'ih, a nove zgrade izgledaju potpuno isto. Ima mnogo divlje gradnje, pogotovo u gradnji manjih zgrada i kuća. Starije građevine u ulicama su postale male radnje, banke i sl. i toliko su oblepljene reklama da je nebitno kako su izgledale u originalu. Kafa u na Kosovu u kafićima košta između 50 centi i 1.20 evra što otprilike porkiva spektar cena u Srbiji. Alkohol, cigarete, namirnice, gotovo sve je nešto jeftinije, ali ne mnogo.

Gradnja
Najveća iznenađenje za mene je bila aktivnost građevinske industrije. U Gnjilanu sam prebrojao između 500 i hiljadu novih stanova koji su izgrađeni u poslednjih 3 godine. Verovatno ih ima mnogo više. To su uglavnom vrlo lepe, moderne i velike zgrade, šire i duže nego novogradnja po Beogradu (rzumljivo ima više mesta, parcele su slobodnije) između 6 i 10 spratova. Za grad od sedamdesetak hiljada stanovnika ovo je neverovatan bum gradnje. Ali očigledno ljudi imaju para da kupuju jer je kvadrat novogradnje u Gnjilanu između 800 i 1000 evra, a u Prištini cene idu i do 1500 u samom centru, što je skuplje nego u većini gradova u Srbiji. Na Kosovu je veoma popularno preseljenje iz porodičnih kuća u stanove.
Poslovni centar Prištine
Svakodnevni život
Glavnu ulicu u Gnjilanu mogli bi premestiti u Leskovac, Vranje ili Užice i da ne primetimo veliku razliku. Jede se kebab umesto girosa, ali se cepaju i pljeskavice, pečeni kukuruz, šećerna vuna i slani suncokret. Ishrana je mnogo slična, povrće se uvozi i troše iste namirnice i proizvodi. Najpopularnije pivo je bivše Pećko, sada Peja, i dosta je dobro. Nisam našao dobru rakiju ali i to se cepa, uglavnom šljiva i kruška. Ono što bi mnoge iznenadilo, svaki 5 proizvod je poreklom iz Srbije, a gotovo pola slatkiša i grickalica proizvode Štark, Swisslion, Bambi i nešto ređe Jaffa. Čak se i dosta povrća uvozi iz južne Srbije. Takođe, u Gnjilanu najveća prodavnica nameštaja je Simpo. Kada je reč o novčaniku i trpezarijskom stolu, nacionalizam se zaboravlja i bolji život pobeđuje. 

Mladi 
Nezaposlenost na Kosovu jeste ogromna ali ne se to nikako ne vidi na ulicama. Raspoloženje je jako pozitivno. Iimao sam veoma prijatan provod i često se dešavalo da su ljudi oduševljeni što je došao neko iz Srbije. Naravno, siguran sam da ima i mnoštov groznih primera i iskustava no ja ih nisam doživeo. O sledećem nisam razmišljao pre odlaska na Kosovo - to je najmlađi narod u Evropi. Prosečna starost na Kosovu je oko 25 godina! I to se neviđeno oseća na ulicama svako veče. U centru Gnjilana sam prebrojao preko 15 klubavu gde je svaki imao par stotina ljudi. Hiljade i hiljade automobila, tinejdžera, klinaca, mladih na sve strane, šetaju se, zezaju, piju, tuku, sve isto kao širom Balkana, samo na 10 stepen, prosto zbog njihovog neverovatnog broja. Slična vreva kao u Budvi samo malo više Akapulka nego Trokadera. 

Male stvari
Iapk po nekim stvarima vidi se koliko je društvo još nesređeno. Na primer, vidi se da ulice u Gnjilanu niko ne čisti (užasno su prašnjave pa je i vazduh suv i težak). Srpski telefoni ne mogu da koriste mrežu, tako da sam jurio makedonsku i našu, ali i drugi stranci imaju problema da koriste mobilni a internet je uglavnom dosta spor. Ulice nisu obeležene, neki semafori ne rade, spomenici nemaju naptise, svuda se popravljaju trotoari i stvari se dovode u red. Ali ima još puno posla i trebaće decenije da prođu dok Priština ne počne da liči na zapadnu Evropu. U ulici Gordža Buša gradi se velika katolička crkva Majke Tereze, dok je jako blizu potpuno zapuštena i zarasla nedovršena pravoslavna crkva. Ona stoji pored apsolutno najružnije zgrade na svetu (nacionalna biblioteka) dok je prekoputa nje, u zaleđu jedne od glavnih ulica, razvučen veš i okopava se neograđena baštica sa paradajzom. Sa sve parkiranim sivim VolksWagen Passatom cc koji mora da prođe blato i rupčage da bi izašao sa parkinga. 
pozadina Ulice Gordža Buša
Zaključak je da je život na Kosovu oslikan gotovo istim navikama i opterećen veoma sličnim problemima kao u Srbiji. Kada se izuzme velika politika narod je mnogo bliži nego što se čini. Pod kontrolom zapada, na Kosovu se sprovodi potpuno suprotna politika od one koja je bila zastupljena tokom devedesetih u celoj bivšoj Jugoslaviji. Iako društvo nije zalečilo rane rata, a netrpeljivost, naravno, i dalje postoji, Kosovo zaista ima potencijal da postane funkcionalna demokratija i multietničko društvo. Dogovor pod pokroviteljstvom EU, zaista se doživljava kao istorijski, jer će mnoga životna pitanja  moći da počnu da se rešavaju. Nisam to ranije uviđao ali i sad vidim da su prethodnih nekoliko meseci mnogo važni za sve ljude na Kosovu. Južno od Mitrovice, Srbi i Albanci primorani su da zaboravljaju nacionalizam i da se okrenu rešavanju svakodnevnih problema od kojih se ni doznaka i donacijama ne može pobeći. Slobodna trgovina, saradnja, putovanja, zajednička ulaganja, razmena iskustava ideja i kulture, to je budućnost koju Srbi i Albanci moraju zajedno da grade. Samo tako možemo zalečiti rane devedesetih.