28 Jan 2012

3D štampanje i budućnost proizvodnje



Ako je verovati ovom predavanju sa TED-a budućnost dizajna proizvoda i njihove proizvodnje će izgledati ovako. Dizajneri u kompaniji formiraju osnovni koncept proizvoda i omoguće interaktivno prilagođavanje od strane krajnjeg potrošača, oblika, veličine, zaobljenosti, iskrivljenosti, u svim pravcima, dimenzijama i materijalima. To nije isto kao prilagođavanje proizvoda koje je danas moguće (biranje boja fudbalskog dresa preko interneta) već, naravno uz dovoljno poznavanje softvera, izrada i dizajniranje potpuno novih proizvoda. Tako prilagođen proizvod, unikatan, odlazi na 3D štampanje u lokalni proizvodni centar gde kupac odlazi da pokupi svoj proizvod. Pomenutao 3D štampanje je zapravo slaganje slojeva (molekula) nekog materijala na takav način da se seriom 2D preseka dobije konačan 3D oblik. To omogućava da se proizvedu svakakvi oblici, sa šupljinama, brazdama i u više površinskih opni koje se prepliću, što svakako nije moguće uz pomoć standardne tehnologije. Verovatno će ovi 3D štampači biti dovoljno mali i jeftini da ćete moći da na svom radnom stolu, štampate proizvode koje ste prethodno skinuli sa interneta. Danas možete da skinete muziku, knjigu, sliku sa interneta a sutra ćete moći da skinete penkalo, stonu lapmu, masku za mobilni telefon, igračke, deo motora automobila i ko zna šta sve još. 

Ukoliko bi 3D štampanje zaživelo kao rašireni metod proizvodnje, ono bi moglo u potpunosti da promeni izgled ekonomije u narednim decenijama. Celokupan proces proizvodnje znatno se skraćuje i pojednostavljuje. To znači da bi transport, pakovanje bili značajno manji troškovi u proizvodnji raznih proizvoda. Pritom, ekonomija obima dobila bi potpuno novo značenje. Sa 3D "štamparskom" tehnologijom nije više bitno da izbacite što veću seriju istih proizvoda kako biste ostvarili veliku ekonomiju obima, već je potrebno izbaciti što više proizvoda (a oni će najverovatnije biti raznih oblika i dimenzija) nezavisno od toga da li su u seriji ili ne. Sve ovo bi značajno smanjilo troškove proizvodnje, transporta, organizacije i skladištenja. 

Naravno, većina ljudi će sebi postaviti pitanje: Šta će biti sa svim ljudima koji rade kao radnici u fabrikama, vozači menadžeri skladišta ili pogona? Verovatno bi i uz 3D tehnologiju bilo potrebe za fabričkom proizvodnjom. Na primer, fabrika skida sa interneta delove, koji se 3D štampaju, a potom ih na traci radnici sklapaju u konačan proizvod. Sigurno će se otvoriti stotine novih vrsta poslova koje sada ne možemo ni da zamislimo i predvidimo. Na kraju, verovatno će kratkoročno mnogo ljudi morati da se prilagodi na nove uslove rada i života ali to je potrebno pri svakoj industrijskoj revoluciji. Kada je prvi put konstruisan automobil nisu svi vozači kočija odmah izgubili posao. Međutim od kako je automobil krenuo u serijsku proizvodnju ubrzo su svi kočijaši morali da nađu novo zanimanje. Tako i danas, odnosno sutra, značajno veći broj mladih će se obrazovati u oblasti dizajna, mapinstva, elektrotehnike kako bi zadovolji potrebe novih metoda proizvodnje. Istovremeno, budući radnici baviće se poslovima koji su tehnički mnogo zahtevniji od današnjih što će tražiti više veština i znanja. Tržište će već naći mesto za svakoga od nas.

25 Jan 2012

Greg Mankiw o Obami i Stimulusu

Na blogu Profesora Grega Mankiwa pronašao sam jedan tekst koji je napisao 2009. godine povodom stupanja na vlast Obame i njegovih mogućih planova za ekonomsku politiku i oporavak ekonomije. Evo na koji način je Mankiw iskazao skepticizam, što je pogotovo interesantno dan nakon Obaminog State of The Union Address.

Struktura javne potrošnje

Marko Paunović na Tržišnom Rešenju predstavio je budžet centralne vlasti po funkcionalnoj klasifikaciji. Ovaj post sjajno dopunjuje moj prethodni post.

23 Jan 2012

Ko nas izdržava?

Prenosim vam moj novi tekst (strana 4) za nedeljno izdanje novosadskog Dnevnika.
Broj penzionera po prvi put je viši od broja ljudi koji plaćaju doprinose za penzije. Svaki zaposleni u privatnom sektoru izdržava petoro ljudi ukupno, dvoje koji primaju državnu platu ili penziju i troje u svojoj porodici.
Od početka krize krajem 2008. godine zaposlenost u Srbiji je gotovo stalno opadala. Zarade danas prima, formalno ili u sivoj zoni, oko 2 150 000 ljudi, odnosno za poslednje tri godine posao je u Srbiji izgubilo preko pola miliona radnika. Drugim rečima, do kraja 2011. godine nezaposlenost je skočila na 24 procenata. To je sumorna statistika tržišta rada i predstavlja pravu opomenu na alarmanto stanje srpske privrede.

Pogrešno je, pri tome, posmatrati ukupnu zaposlenost kao broj ljudi koji stvaraju vrednost i plaćaju doprinose. Jer, ljudi koji rade u javnom sektoru svoje plate dobijaju od poreza kojima oni doprinose znatno manje od privatnog sektora. Porezi i doprinosi koji se obračunavaju na plate u javnom sektoru samo su zapravo trasfer novca s jedne grupe državnih računa po ministasrtvima i javnim institucijama - na račune ministarstva finansija. No, taj novac ne postoji sve dok se ne prikupi kroz porez ili doprinos privatnog sektora.

A formalno zaposlenih u privatnom sektoru ima manje od 1.150.000 ljudi, pa kada se na to doda i siva zona, procene su da ukupna zaposlenost u privatnom sektoru ne prelazi million i po ljudi. Na drugoj strain su zaposleni u javnom sektoru (okvirno 630.000 ljudi) zatim penzioneri (njih 1.770.000), onda nezaposleni (650.000) is vi ostali koji su neaktivni na tržištu rada.

Predstavljeni podaci mogu se dalje interpretirati. Prvo, neodrživost državnog penzionog sistema dodatno je ogoljena činjenicom da je prvi put broj penzionera veći od ukupnog broja zaposlenih koji plaćaju njihove doprinose. Ovaj jaz se oslikava kroz produbljivanje fiskalnog deficita Srbije, koji je u poslednjih četiri godine prouzrokovao zaduživanje države od 6 milijardi evra! Deficit penzionog sistema je veći od ukupnog deficita budžeta i više se ne može porkiti prilivom deviza kroz privatizaciju preduzeća, doznake ili strane direktne investicije. Sve to dodatno opominje da je poslednji trenutak da se krene u reformu penzionog sistema, ma koliko to bilo skupo, jer je ovaj tempo zaduživanja za isplatu penzija prosto neodrživ.

Drugo, ukupno opterećenje neto plata, od oko 70 procenata, onemogućava da se trendovi tržišta rada promene. Umesto ideje da se smanje porezi i doprinosi, Vlada od svog formiranja fiskalne probleme rešava uvođenjem novih i povećanjem starih poreza odnosno zaduživanjem. Naravno, jedini način da se smanje porezi i doprinosi za osakaćeni privatni sektor jeste da država smanji svoju potrošnju. Ali to se jedino može postići, i to treba otvoreno reći, smanjenjem plata u javnom sektoru, otpuštanjem viškova iz uprave i javnih institucija, smanjenjem donacija, subvencija i pomoći državnim gubitašima preko njihove prodaje ili likvidiranja.

Krajnje je, naprosto, vreme da se javni sector suoči s realnošću. Jer, čitavu deceniju bio je povlašćen u odnosu na privatni sector, i preko stabilnije zaposlenosti i kroz za trećinu viših prosečnih plata od onih koji ga, zapravo, izdržavaju. Država bi takođe morala da se odrekne niza nadležnosti koje je do sada finansirala. Vlada više nema kapaciteta da šakom i kapom pomaže tajkune, pojedine industrije, činovnike na Kosovu, ekonomske ambasadore i mnoge druge besmislene i nepotrebne rasipničke poduhvate. 

Istnina, uslovi da se preokrenu trendovi nisu isključivo pod kontrolom domaćih političara. Fiskalna kriza, koja se širi svetom, prouzrokovaće recesiju do kraja godine, na šta alarmanto ukazuju procene MMF i finansijskih institucija. Međutim umesto da se štednjom i ubrzanim privrednim reformama pripremamo za novi talas krize, mi i dalje trošimo našu prošlost i budućnost naše dece kroz ubrzano zaduživanje. A posledice su dramatične: ukoliko se preterana potrošnja ne obustavi, sistem će se urušiti na takav nivo da će sadašnji nivo potrošnje izgledati kao pusti san.

Napomena: Većina podataka je predstavljena ugrubo (sa zaokruživanjima i procenama podataka za januar 2012.). Izvori: „KvartalniMonitor“ April-Septembar 2011, „Mesečni statistički bilten“ Republičkog zavoda za statistiku - Oktobar 2011.

22 Jan 2012

Ekonomske slobode i nejednakost



Preporučujem vam video koji objašnjava ekonomske slobode i nejednakost. Ne sećam se ko je rekao, ali mislim da je samo jedan dodatak potreban ovom videu, a to je da jedina jednakost koju socijalizam donosi je jednakost u siromaštvu.

15 Jan 2012

Kraljevina Jugoslavija vs SFRJ treći deo

Berze

U Srbiji je Zakon o javnim berzama usvojen 1886, na predlog Srpskog trgovačkog društva. Njegovi članovi, vodeći trgovci, imali su velike potrebe za sličnom institucijom zbog stalnog uvećanja obima poslovanja, naročito sa inostranstvom, ali je samo osnivanje berze malo okasnilo, pa je ona počela sa radom 1894. kao samostalna privatna institucija pod državnom supervizijom. Država je, preko ministra privrede i berzanskog komesara samo nadzirala ispravnost poslovanja berze (tj da li se posluje u skladu sa Statutom berze) a nije mogla da se meša u njenu organizaciju, upravljanje i rukovođenje. Beogradska berza je od početka svog rada bila definisana kao mešovita, tako da se na njoj trgovalo robom, valutama i hartijama od vrednosti. Sve do obustavljanja rada berze zbog ratnih oklnosti 1915. (što nešto govori o hrabrosti srpskih trgovaca u poslovanju jer je linija fronta bila već na Savi i Dunavu) najveći deo poslovanja se vezivao za robu, akcijski kapital je bio minimalan a udeo državnih vrednosnih papira je polako počeo da se povećava. Berza je morala da funkcioniše bez državne novčane pomoći, a članovi berze su mogli postati domaći državljani vlasnici preduzetničkih firmi, novčani zavodi i banke, akcionarska i industrijska preduzeća, kao i strani državljani ukoliko bi postojalo pravilo reciprociteta za srpske građane u njihovoj zemlji. Berzu su takođe mogli da posećuju i druga lica, ukoliko nisu podpadali pod grupu kojoj je pristup bio zabranjen, a to su bili: žene, lica bez punog građanskog prava, lica koja nisu mogla da punopravno raspolažu svojim imanjem, koja nisu ispunila uslove iz prethodnog berzanskog posla, lica koja su bila bankrotirana, pod stečajem ili insolventna, lica isključena odlukom Uprave berze, oni koji su plasirali lažne poslovne glasove i oni koji su na sudu izgubila građansku čast.

U Zagrebu je 1911. je Društvo trgovački dom osnovalo Sekciju za promet efektima kao pripremu za osnivanje berze. Tako je u decembru 1918. održana osnivačka skupština buduće berze, ali se sa radom pričekalo zbog državnih promena, tako da je zvanično trgovanje krenulo u junu 1919. Burzovno vijeće (zagrebački ekvivalent beogradskoj Upravi berze) je potom zatražilo od prelazne vlade da se srpsko zakonodavstvo o berzanskim aktivnostima proširi i na teritoriju Hrvatske i Slavonije, što je prihvaćeno. Tako je Zagrebačka burza od svog osnivanja integrisana u privredu SHS. Odmah posle rata, berzanska trgovina se najviše sastojala trgovinom valutama, da bi posle monetarne unifikacije i stabilizacije tršišnog sistema Beogradska berza preuzela primat u trgovini državnim hartijama od vrednosti a Zagrebačka burza u trgovini deonicama industrijskih preduzeća i novčanih zavoda. Berze su dodatno profitirale činjenicom da je SHS bila uz Italiju jedina zemlja u Centralnoj i Istočnoj Evropi gde je bilo slobodna trgovina devizama i valutamana berzi. Zato su trgovci iz Austrije i Mađarske kupovali HoV iz SHS na berzama Beča i Budimpešte, da bih ih onda prodavali u Zagrebu za njima potrebne devize.

Trgovačko udruženje u Novom Sadu je 1920. pokrenulo inicjativu za osnivanje specijalizovane preduktne berze koja je počela sa radom 1921. i to veoma uspešno, dajući impuls trgovini robom - već 1923. su berzanski zaključci novosadske berze imali veću vrednsot od beogradski i zagrebačkih, ali i budimpeštanskih, bratislavskih ili praških. Naredne godine je osnonao i odeljenje za promet HoV pa je preimenovana u Novosadska produktna i efektna berza, ali opet kao i u Beogradu i Zagrebu, trgovina državnim hartijama od vrednosti je premašivala trgovinu akcijama industrijskih preduzeća.

Berza u Ljubljani je osnovana 1924. kao mešovita, ali je slično novosadskoj uglavnom poslovala kao produktna. Najveći promet se ticao trgovine drvom i žitom, i već od samog osnivanja Ljubljanska borza za blago in vrednoste je imala veći robni promet od Zagrebačke burze.

Bačko poljoprivredno udruženje već 1925. osniva Somborsku poljoprivrednu berzu, koja je uspešno poslujući brzo postala druga najznačajnija robna berza u SHS, odmah posle novosadske, a imala je veći robni promet nego ljubljanska, beogradska ili zagrebačka berza.

Trgovačka i industrijska komora u Skoplju je pokrenula inicijativu za osnivanje još jedne berze, koja je počela sa radom 1929. kao produktna berza. Iako se nalazila u veoma siromašnoj regiji gde je preovlađivala još uvek naturalna privreda, i Skopljanska produktna berza je uspešno poslovala, a uspešnost ostalih berzi se može meriti i time što su agrebačka i Beogradska samo od svojih prihoda uspele da finansiraju izgradnju zgrada u kojima su se nalazile. Zagreb ne poznajem, ali Beogradska berza je 1935. izgradila zgradu na Studentskom trgu, u srcu Beograda, u kojoj je danas smešten Etnografski muzej, jer je zgrada naravno nacionalizovana.

Velika ekonomska kriza je znatno samnjila obim prometa na berzama u Jugoslaviji, ali ga nije slomilo. Trgovina devizama je zantno opala, što zbog smanjenja međunarodne trgovine usled podizanja barijera međunarodnoj trgovini ali i zbog povećanja trgovine preko međunarodnih kliringa. Jako je interesantno da su berze uspele da se odbrane od rastuće intervencije države, jer je Ministrastvo trgovine i industrije 1926. ponudilo berzama projekat novog zakona da bi se unificirale dodatno sve berzanske uzanse u zemlji. Prema njemu, berze bi ostale privatne ali bi njihov rad, upravljanje i organizovanje bili pod jakom državnom kontrolom. Zbog otpora berzanskih trgovaca iz cele zemlje, ovaj projekat zakona nikada nije ni ušao u skupštinsku proceduru, pa je sve do okupacije na snazi ostao Zakon o bezanskom poslovanju Kraljevine Srbije iz 1886.

Posle Drugog svetkog rata, u skladu sa stvaranjem novog tržišnog sistema, berze na teritoriji Jugoslavije su ukinute, a njihova imovina je nacionalizovana. Berze su ponovo počele da se osnivaju tek počtkom tranzicije 1988, kao Tržište novca i kratkoročnih hartija od vrednosti i Jugoslovensko tržište kapitala.

10 Jan 2012

Uzajmljivanje nekad i sad

Ove godine je planirano da se Srbija zaduži 4,5% svog godišnjeg BDP-a, iliti oko 1,4 milijarde evra. I ova cifra je kompromisno rešenje jer je sigurno bilo predloga da zaduživanje bude veće, poznajući naše političare. Sreća pa je tu bio naš dobri stari MMF pa su njegovi izaslanici sigurno barem malo smanjili apetite pojednih rasipnika (mada, kako se Srbija kao veoma loš učenik pokazala kao zapravo mnogo bolja od nekih drugih, sa te strane je bilo i mnogo manje pritisaka nego što se pre godinu ili dve moglo očekivati). Danas se uglavnom ne postavlja pitanje da li se treba zadužiti, nego koliko se možemo zadužiti. Interesantan obrt, u svakom slučaju. A evo kako su do skora stvari bile malo drugačije:

Zajmovi su izuzetna mera i čine se samo sa pogledom na neophodne potrebe i u slučaju nemogućnosti podmirenja tih potreba iz drugih finansijskih izvora.... Država koja nije ni u ratu, ni u revoluciji, niti je na većem delu svoje teritorije pretrpela velike štete od elementarnih nepogoda.... zadovoljenje potreba se ili odlaže ili se sužavaju druge potrebe ili se pojačava iskorišćavanje drugih redovnih finansijskih izvora. Ovako postupaju sve Države čiji merodavni faktori osećaju državni ugled i narodni ponos.
dr Dušan Pantić, Ekonomist br 11-12, 1928, str 345-346.
Ja bih tu osim državnog ugleda i narodnog ponosa u jednačinu uveo i ''minimum zdravog razuma'' da bi lista bila kompletna. Nažalost, izgleda da smo malo u nedostatku sa njim, barem kada pričamo o državnim budžetima većine zemalja sveta od kada je Lord Keynes dao izgovor vladama da se njima igraju.

8 Jan 2012

Crvena traka i Harbergerov trougao

Pre skoro pola godine jedan prijatelj i čitalac me posavetovao da napišem post o tome šta je sve potrebno za otvaranje biznisa u Srbiji i zašto je to gotovo nemoguće. Komšija iz Mađarske je uradio upravo nešto slično, doduše za mađarski slučaj, i ukoliko budem imao više vremena uskoro pokušaću da stvar prevedem na srpske prilike. Svakako pogledajte!

4 Jan 2012

Srećna Vam nova (subvencionisana) 2012. godina!

Novu godinu baš i ne smatram nekim naročitim praznikom, ali nije zgorega tražiti izgovor za bančenje. Elem, sada kada napokon hvatam korak sa budućnošću tj 2012. rekoh hajde malo da prelistamo budžet. Koga interesuje da ga studioznije prelistava evo linka na sajt Parlamenta a Zakon o budžetu za 2012. ćete pronaći u odeljku Doneti zakoni, pri vrhu liste. Gospođa Tabaković je pre usvajanja Zakona rekla kako je dobila zdravstvene tegobe kada je osmotrila predlog budžeta - ja sa druge strane se nisam stresirao više nego obično jer ovaj budžet nije puno drugačiji od onih iz prethodnih nekoliko godina. Sve u svemu, opet manje stvaramo nego što trošimo, i to negde oko 1,4 milijarde evra u ovoj godini (ukoliko se veoma optimistične prognoze Ministarstva finansija zaista obistine, a sve mi se čini da neće). Ono što mene jako nervira kod naše države je to što se ponaša kao Super Hik - uzima od siromašnih i daje bogatima, a svi se sa time slažu. Skoro 3/4 budžeta Srbije se zadnjih nekoliko godina pune preko indirektnih poreza (najviše PDV i akcize) koji pogađaju najšire slojeve stanovništva, dok sa druge strane porez na dohodak i imovinu učestvuju mnogo manje (ovaj drugi tek negde oko 1% budžeta). Toliko o socijalnoj pravdi, terminu zbog koga naši političari dobiju verbalni proliv objašnjavajući koliko se zalažu za njega. Sa druge strane, u ovogodišnjem dražesnom budžetu iznos predviđen za subvencije iznosi negde oko 620 miliona evra (62 358 972 000 srpskih dinara, fiktivne monete za sve cifre veće od 10 evra). Neko će da kaže: pa šta? Te pare ionako idu siromašnima, zar ne? Pa ne, ne idu. Koliko se sećam, druga Koštuničina vlada je 2006. uvela subvencije za poljoprivrednu proizvodnju tako da se isplaćuje negde oko 100 e/ha useva (doduše, mislim da ih nije uvela, sigurno su i ranije postojale, samo u mnogo manjem iznosu) svakom registrovanom poljoprivrednom gazdinstvu. Ta cifra je ove godine, a i prošle, povećana na 14 000 RSD. Pa da, treba pomoći siromašnim poljoprivrednim proizvođačima, bivšim zemljoradnicima! Ili ne treba? Sada da zanemarimo potpuno suludu situaciju gde nekome dajemo novac zato što ne zna da radi svoj posao, a uzimamo ga od onih koji znaju. I kako bi bilo mnogo bolje po celo društvo kada bi se sa tim prestalo. Samo ćemo se baviti situacijom od koga uzimamo novac i kome ga dajemo.

Od kada se počelo sa privatizacijom velikih poljoprivrednih kombinata (gle čuda, najveći broj njih je bio malo pre i odmah posle uvođenja velikodušnih subvencija) negde oko 110 000 ha državnog poloprivrednog zemljišta je privatizovano, dok je još 140 000 ha dato pod zakup. Većinu tog zemljišta su kupili naši poslovni ljudi koje po medijima nazivaju tajkunima ali i inostrani investicioni fondovi (g-din Mišković ima oko 25 000 ha, g-din Kostić 22 000, g-din Nicović 30 000 a Baltic Investment Fund oko 10 000 ha). Svaku od ovih cifara pomnožite sa 140 evra, i videćete cifru koju svaki od njih dobija bez da je išta zasadio, a kamoli okopao. Da li se i vama čini da nešto nije u redu sa subvencijama? Poljoprivredne subvencije se predstavljaju kao neophodna pomoć našim siromašnim seljacima domaćinima, a kad ono međutim, najveći deo tih para baš onima kojima te pare nisu bile prvobitno namenjene. Ili jesu, samo to niko nije smeo javno da kaže. Naravno, g-din Mišković je prodao Delhaize grupi svoj posao u trgovini i rešio je da Delta holding preokrene isključivo u nekretnine, i da, dobro pogađate, poljoprivredu. To je sigurno zato što čovek voli seosku idilu, a ne zbog izdašnih subvencija. Neko bi rekao da je rešenje da se limitira veličina zemljišta na koji bi se plaćale subvencije - nije problem, svaki od dotičnih biznismena će podeliti svoju firmu na onoliko malih koliko to bude potrebno i opet će dobijati isti iznos, mogu ih čak i registrivati na članove uže i šire familije, kumove i prjatelje. Jedino rešenje koje se postavlja je potpuno ukidanje subvencija. nema subvencija - nema problema. Jer samo tako može doći do strukturnih promena u načinu proizvodnje poljoprivrednih proizvoda u Srbiji (čitaj: samo tako će nastati podsticaji za normalno vođenje agronomije kao u razvijenom svetu, a ne kao što se radilo pre 100 godina kao što je još uvek kod nas).

Ima još i zanimljivijih subvencija: one neklasifikovane iznose oko 14 000 000 000 RSD, a tu su naravno i naše drage Železnice Srbije koja ne propuštaju da nas obraduju ni ove godine sa svojih skromnih 12 000 000 000 RSD. Ali apsolutni hit su mi subvencije za turizam (?!) od 2 687 000 000 RSD.

Srećna nam Subvencionisana Nova Godina!