Evo dokaza da je gotovo neverovatno da je nafta pravi motiv umešanosti Francuske i Velike Britanije u intervenciju u Libiji. V. Britanija, pre svega zahvaljujući velikim zalihama u Severnom moru, proizvodi oko 1,4 miliona barela dnevno - pretežno brent nafte (CIA World Factbook). To znači da će do kraja ove godine VB proizvesti više nafte nego Libija. Potrošnja nafte u VB je samo 15% veća od domaće proizvodnje i kada bi se detaljnije pogledali podaci o strukturi uvoza i izvoza nafte i derivata shvatili bi koliko su slabe veze između Libije i Velike Britanije. Na kraju, od ukupnog izvoza nafte iz Libije, Velika Britanija je adresa tek 4% libijskog izvoza. To znači da je ukupna vrednost nafte koju VB uveze iz Libije oko pola promila svetskog tržišta (ugrubo 0,65%), a to bi pokrila ponuda iz bilo koje od barem dvadeset zemalja bez ikakvih problema. Već ste shvatilo koliko je nemoguće da neko diže britanske avione zbog kusura od prosečne transakcije na Londonskoj berzi (figurativno).
Što se tiče Francuske tu je stvar nešto drugačija. Francuska ima veoma skromnu proizvodnju nafte a uvozi ukupno 2,2 miliona barela nafte dnevno. Od ukupnog uvoza nafte u Francusku, Libijska crude oil čini manje od 10% tokom godina (ovo pokazuje kratka računica, nisam našao izvor). Ovo je logično zbog niskih transportnih troškova (vodom na kratku distancu) i to jeste značajna cifra. Od ukupnog izvoza iz Libije do sada je petnaestak procenata išlo u Frnacusku pa je ta veza značajnija.
Samo u slučaju Francuske i eventualno Italije moguće je da je dostupnost nafte bila jedan od faktora zašto je doneta odluka da se u akciju krene i pre rezolucije Saveta bezbednosti. Međutim to ne znači da je rat vođen zbog nafte nikako. Jer i dalje važi da je za neku kompaniju koja vadi naftu potrebno da stekne pravo korišćenja nad naftnim poljem što bi opet podrazumevalo kopnenu invaziju ili privatizaciju. Obe opcije su gotovo neverovatne što govori ponovo da niko nije bio lud da za to lobira.
Samo u slučaju Francuske i eventualno Italije moguće je da je dostupnost nafte bila jedan od faktora zašto je doneta odluka da se u akciju krene i pre rezolucije Saveta bezbednosti. Međutim to ne znači da je rat vođen zbog nafte nikako. Jer i dalje važi da je za neku kompaniju koja vadi naftu potrebno da stekne pravo korišćenja nad naftnim poljem što bi opet podrazumevalo kopnenu invaziju ili privatizaciju. Obe opcije su gotovo neverovatne što govori ponovo da niko nije bio lud da za to lobira.
Na kraju potrebno je istaći ponovo da je Libija mali igrač na svetskom tržištu nafte, da njeni potvrđeni izvori i godišnja proizvodnja (2%) nisu dovoljni da poremete svetsko tržište. Svaki šok koji bi se dogodio prestankom izvoza iz Libije bio bi apsorbovan drugim ponuđačima iz OPEC-a. SAD i Velika Britanija su toliko nezavisni od libijske nafte a u francuskom uvozu ona je tek manji deo. Kompanije koje vade naftu i proizvode derivate nemaju interes da ulaze na nedostupno i rizično područje Libije pored toliko drugih dostupnih zemalja.