2 Dec 2010

O švedskoj socijaldemokratiji - švezoskleroza (II deo)


„Treći put vodi u treći svet.“
Milton Fridman

Vreme koje je nastupalo bilo je veoma važno za razvoj ideje socijaldemokratije u zemlji.

Švedska je izbegla granate Prvog svetskog rata. Infrastuktura, proizvodni kapaciteti, ljudstvo, sve je ostalo nepogođeno ratnim vihorom koji je harao Evropom. Opstanak van žarišta je imao još jedan pozitivan efekat po privredu – tražnja za dobrima koja su se proizvodila u kontinentalnoj Evropi sada je bila preusmerena ka švedskim kompanijama. Takođe, za potrebe obnove u prvim godinama posle rata uvožena su dobra iz Švedske. Privreda je bila u ekspanziji, ali rast nije bio zasnovan na inovacijama, nego na špekulaciji. Ipak, vrlo brzo, promene na svetskom tržištu (ukidanje ratnih barijera i carina, i obnavljanje kapaciteta u drugim zemljama) i unutrašnja rastuća inflacija prepolovili su tražnju za švedskim proizvodima. Zemlja je 1921-1922. ušla u recesiju uz pad proizvodnje od 25%, i rast nezaposlenosti na 30%. Država ipak nije ozbiljnije intervenisala. Javna potrošnja je ostala ispod 10%. Privreda se iz recesije izvukla sama inovacijama.

Ali, raspoloženje među ljudima počinje polako da se menja. Socijaldemokrate dobijaju na snazi. I oni se menjaju. Partijska ideologija ostaje marksizam, ali se revolucija kao metod odbacuje. Glavni politički cilj i dalje, međutim, ostaje socijalizacija sredstava proizvodnje.

Očevi švedskog trećeg puta bili su Alva i Gunar Mirdal (ovaj drugi je 1974. godine podelio Nobelovu nagradu sa Hajekom!). Smatrali su da je s obzirom na specifične faktore - dug period mira (130 godina, par godina duže od Švajcarske), razvijenu eknomoiju i homogeno stanovništvo, Švedska idealan kandidat za socijaldemokratski eksperiment – balansiranje između američkog kapitalizma i sovjetskog socijalizma. Gunar Mirdal je pisao:

"The Scandinavian countries, and particularly Sweden, by historical accident, are given the most advantageous set of prerequisites for a bold experiment in Social Democracy (social welfare state). If it cannot successfully be developed in Scandinavia, given by historical chance quite exceptionally advantageous conditions, it would probably not work out anywhere else."

Kakva je sudbina države blagostanja u Švedskoj, ideala koji gospodin Vučetić, i verovatno mnogi drugi priželjkuju u Srbiji?

Velika depresija je stigla 1930. i 1931. godine. Država je ovaj put bila aktivnija u borbi protiv recesije, ali znatno manje od drugih zemalja. Kamatna stopa je oborena na 2.5% i izvršena je jedna konkurentska devalvacija (od 30%), ali je javna potrošnja bila ne viša od 10%. Privreda se izvukla iz recesije.

1932. godine, na krilima umora dve recesije i izbornih obećanja o izdašnijim socijalnim davanjima za siromašme i povlasticama za srednju klasu socijaldemokrate su došle na vlast. Vreme je radilo u njihovu korist. Zatekli su malu državu, koju su rešili da promene.

Ipak, dramatičnih reformi godinama nije bilo. Državni izdaci su sporo povećavani, uglavnom na projekte izgradnje infrastrukture i skromne socijalne programe, dok birokratija nije snažnije intervenisala u ekonomiji. One regulacije koje su uvedene više su pogodovale velikim kompanijama nego radnicima. Recimo, kada se odlučivalo o ujednačavanju plata radnika, one su postavljane na niži nivo, koji je odgovarao preduzećima. Sindikati su se slagali sa politikom Vlade i nisu se opriali kreativnoj destrukciji tržišta, jer je broj novootvorenih radnih mesta i dalje bio nadmašivao broj zatvorenih. Ni nacionalizacija nije izvedena. Uvidelo se da i da se domaće fabrike konfiskuju, van svakog domašaja ostaju filijale u inostranstvu. A ni petogodišnji plan još nije bio spreman, i odustalo se.

Dakle, država će godinama i po osvajanju vlasti od strane socijaldemokrata ostati praktično onakva kakva je bila i pre njihovog dolaska. Mala javna potrošnja, mali javni sektor, relativno slobodna i neregulisana privreda.

Švedska nije učestvovala ni u Drugom svetskom ratu. Izvoz mašina, drveta i gvožđa u demolirane zemlje Evrope, je bio motor rasta privrede nakon rata. Polovinom šezdesetih će rast biti na vrhuncu uz povećanje GDP-a od 4.6% prosečno godišnje. U to vreme je postala četvrta najrazvijenija zemlja, iza SAD (1), Švajcarske (2) i Danske (3).

Ali, u periodu 1950-1976. javna potrošnja je eskalirala. Sa 21% 1950. godine, povećana je na 30% 1960. i 50% 1970-ih! Umesto nacionalizacije sredstava za proizvodnju, krenulo se u nacionalizaciju dohodaka. Socijaldemokrate su krenule u kampanju šireći ideje da tržište nije sposobno da raspodeli dohodak pravedno, i da država mora da brine o dobrobiti svojih građana.


Uvećana su davanja na osnovno i srednje obrazovanje, i posebno dečiji dodatak, prošireni su zdravstveni programi. Radna nedelja je skraćena na 5 dana i 40 časova, dok je zakonom propisano 5 nedelja godišnjeg odmora. Implementirana je politika subvencionisanja kupovine stanova. I porezi su se iz godine u godinu uvećavali, zajedno sa socijalnim izdacima i zaposlenima u javnom sektoru. Započeto je sa uvođenjem ekonomske regulative u cilju postizanja socijalno pravednih ciljeva.

Kao rezultat, ekonomija je počela da usporava. Ali politički entuzijazam socijaldemokrata nije.

Početkom sedamdesetih je na mesto premijera došao Olaf Palme sa radikalnom idejom opšte jednakosti. Regulacija poslovanja je dramatično uvećana, zajedno sa javnom potrošnjom i doprinosima za zaposlene (porezima na plate). Sada može delovati kao scena iz epizode Letećeg cirkusa, ali kada se premijer Palme suočio sa problemom finansiranja sve masivnijih vladinih socijalnih programa, epohalno je izašao za govornicu parlamenta i rekao da je pronađen novi izvor budžetskih prihoda – uvođenje marginalnog poreza na određene kategorije dohotka od 102%! Skupština je usvojila zakon. A Švedska je počela i da se zadužuje u inostranstvu kako bi pokrivala tekuću potrošnju.

Sistem socijalnih transfera nezaposlenima i bolesnima je unapređen (90% zarade), povećani su socijalni fonodovi i privilegije za penzionere. Socijalno, penzijsko i zdravstveno osiguranje su ostali u državnim rukama. Uvedeno je porodiljsko za oba roditelja, a država je pokrivala 80% troškova odgajanja dece (više to tome, pročitajte članak Jovane Papan na NSPM). Povećane su subvencije za poljoprivredu. Država birokratija je prožela sve segmente društva.

Za samo tri godine vladavine Palmea, troškovi zarada u Švedskoj su skočili za 80%. Kako su cene na svetskom tržištu ostale nepromenjene, kompanije su gubile profite i sredstva za investicije, pa su se vrlo brzo suočile sa problemom nekonkurentnosti. S obzirom da unutruašnji rezovi nisu dolazili u obzir (pa, tek je počelo), Palme je problem pokušao da reši konkurentskim devlavacijama krune – tri puta. To je privremeno ublažilo tegobe, ali su dugoročni strukturni disbalansi ostali. Sve preduzete mere su istiskivale privatne investicije. Od 50 danas najvećih Švedskih kompanija, samo je IKEA osnovana nakon WW II!

Glasači su odmah na narednim izborima 1976. kaznili socijaldemokrate. Posle 44 godine neprekidne vladavine, većinu je dobila desnica. Ali umesto da razmontira socijalističku tvrđavu, kao što se to od desnice očekuje da radi, nova vlast je javnu potrošnju dodatno povećala sa 50% na 65%! Privreda je bila u teškoj situaciji, dok je svetska ekonomija u isto vreme rasla.

Već 1982. godine socijaldemokrate i Palme su se vratili na vlast, i odmah izvršili čuvenu big-bang devalvaciju krune od 16%, što, naravno, nije rešilo fundamentalne probleme ekonomije – masivnu poslovnu regulaciju, rigidno tržište rada i ogromnu javnu potrošnju. To je samo podgrejalo inflaciju i inflatorna očekivanja. Kako su monopol na određivanje minimalnih nadnica de facto imali sindikati (s obzirom da su integrisani u socijaldemokratsku partiju – što u svom naletu pomodarskog levičarenja pokušava predsednik Tadić), oni su svoja inflatorna očekivanja ugradili u buduće zarade, i dodatno oslabili konkurentnost švedskih kompanija.

Palme je ubijen 1986. godine. Od njegovog dolaska na vlast pa do atentata, zemlja je pala sa 4. na 8. mesto najrazvijenijih država sveta. Javni dug je porastao sa 10% GDP-a na 140%, bruto investicije su pale sa 24.5% na 19.3%, neto investicije (ulaganja u nove kapacitete) sa 16% na 6%, štednja sa 15% na 5%.

Kako su osamdesete odmicale, fundamenalni nedostaci trećeg puta su sve više isplivavali na površinu. Inflacija je rasla, ekonomija se pregrejavala, nezaposlenost povećavala, padala je produktivnost. Privatni sektor je bio nekonkurentan na svetskom tržištu, a kod kuće se suočavao sa nedostatkom radne snage (državna služba je bila atraktivnija za domaće stanovništvo, jer su plate bile više). Privreda je početkom devedesetih upala u do tada najozbiljniju recesiju. Švedska je pala na 14. mesto najprosperitenijih država u svetu. I socijaldemokrate su drugi put za 60 godina na vlast izgubile izbore.

A dobio ih je Karl Bilt, o kome će više reči biti sledeći put. :)

1 comment:

  1. Odlican tekst. I prvi i drugi deo su prozeti zanimljivim podacima i dobrim zapazanjima.

    ReplyDelete